Iz vremeplova

 

Mural sa zidova Boćarskoga doma autorsko je djelo slikara Mladena Veže. Mnogi su se, vjerojatno i neki od vas koji ovo čitate, osobito kada su ga prvi put ugledali, pitali otkud mural u jednoj sportskoj dvorani. Zanimljivije od toga murala možda je samo priča o njegovu nastanku, a s nama ju je podijelio gospodin Ante Ledić.

 

Ona počinje uoči svibnja 1991. godine. Jednoga sasvim uobičajenoga popodneva, ni po čemu drugačijega od ostalih, dvojica će prijatelja doći na ideju koja će Boćarski dom učiniti jedinstvenim mjestom spoja umjetnosti i sporta za još dugi niz godina.

 

Gledajući katalog slika Mladena Veže, akademskoga slikara i nastavnika na Akademiji likovnih umjetnosti, želeći odabrati koju za svoju kolekciju, gospodinu Lediću za oko je zapela ona muškaraca koji boćaju. Ništa neobično za ljubitelja boćanja, a tada već i u fazi gradnje Boćarskoga doma kakav danas znate. Logičan je nastavak priče bilo pitanje: “Profesore, je li moguće da se pripremi prostor u Boćarskome domu na kojemu bi mogao naslikati ovu sliku?” Odgovor je, naravno, bio “da”  – i od ideje do realizacije nije trebalo proći mnogo. Problem je, doduše, na prvu stvorio semafor koji je zid dijelio na dva dijela pa je, inače jedinstvena slika boćara, postala diptih koji je i danas zaštitni znak Boćarskoga doma, a zasigurno i prvi detalj koji svim posjetiteljima zapne za oko: upečatljiv, autentičan i znakovit primorski ambijent usred kontinentalnoga Zagreba.

 

Zanimljiv je podatak da su boje za mural nabavljene u Grazu kako bi odgovarale novoj podlozi na kojoj je trebala biti realizirana slika inače naslikana na platnu, ali i stilu originala. Mural jedinstvenim čini i činjenica da su neki detalji na njemu zajednički rad. Slikar je gospodinu Lediću i nekolicini prijatelja rekao: „Taj i taj kvadrat možete samostalno obojiti u tu i tu boju.“ Tim potezima kistom zapravo je svatko imao priliku upisati sebe u sliku koje je budućnost bila poprilično neizvjesna.

 

Zašto neizvjesna? Vratite se ponovno na početak priče: 1991. Svibanj. Bili su to upravo oni dani kada su građani Republike Hrvatske izglasali želju za samostalnošću Hrvatske a protiv ostanka u Jugoslaviji. Vrijeme je to kada je počela agresija na Hrvatsku. Zajedno provodeći vrijeme na skelama, na svaku su uzbunu silazili s njih, ali ne kao Krležin Michelangelo, pitajući se ima li smisla ovo stvaralaštvo, već zbog moguće opasnosti. Silazili i sklanjali se sa skela, ali i uvijek se iznova vraćali, uspinjali se na njih, e sada baš točno kao Michelangelo, vjerojatno kao i on znajući, svjesno ili podsvjesno, da stvaraju nešto što će trajati.

 

Dva su murala, veličine 40 kvadrata svaki, završeni u studenome 1991. i predstavljeni na otvorenju Boćarskoga doma. Nemoguće je ne zamijetiti simboliku koju nose, osobito u odnosu na kontekst nastanka: i Boćarski dom i mural jedinstvene su materije na našim prostorima, nastale u jednako toliko jedinstvenom razdoblju povijesti naše države, čime su zasigurno postali dio kolektivnoga identiteta ljubitelja ovoga sporta.

 

Mnogo je godina prošlo otada, mnogo se semafora koji sliku dijeli na dva dijela upalilo i ugasilo, mnogo se gledatelja pitalo što to tamo oni muškarci rade, uvijek jednako dostojanstveno, s visine se ne obazirući na njih, bacajući balote i mjereći njihovu udaljenost, koncentrirani na svoju igru kao da svijet oko njih ni ne postoji, a mural svejednako stoji i čini Boćarski dom zaista jedinstvenim mjestom.

 

Zato, idući put kada uđete u Boćarski dom, zastanite bar na trenutak ispred toga murala – pogledajte ona lica, prisjetite se u kakvim su uvjetima nastajala, a ipak se na njima ne vide tragovi patnje. I neka vam ostanu vječni podsjetnik na prolaznost ljudskoga bića na zemlji, i vječnost umjetnosti.